Prije svega, da vam predstavim jedan cudan, kontradiktoran, ali i prilicno vazan tekst Steva Vucinica kojeg je objavio glavni suverenisticki list Crne Gore - Vijesti. Necu se osvrtati na ranije izjave izvjesnog Vucinica, temeljno ispunjene paranojom, jer ce one biti predmet nekih kasnijih osvrta i novih tema. Vucinic se u ovom tekstu osvrce na pravoslavnu crkvu koja se izgradjuje na brdu Pardus, koja je bila minirana nepoznatim pociniocima, i ciju je gradnju na kraju i zabranilo Ministarstvo za ekonomski razvoj Crne Gore, a Republicka gradjevinska inspekcija stavila na nju katanac. Vucinic se u ovom tekstu osvrnuo i na svoju majku, cetnike, crkvu na Pardusu, bio nekoliko puta kontradiktoran u svom tekstu i na kraju presudio?! Suverenisti lutaju, i traze svoje mjesto pod suncem, pokusavaju da nadju model odnosa prema istoriji. Da vidimo kak je Vucinic uspio u svemu tome...
Dakle, Vijesti, 11.02.08, Stevo Vucinic je rekao:
"Naziv brda Pardus je latinska transkripcija grčke riječi za risa ili leoparda i to samotnjaka. Kada su osveštavani njeni temelji, preosvećeni Amfilohije je najavio je da će crkva biti posvećena četrdesetorici izvjesnih novomučenika. Što se, uslovno kazano, četrdesetorice staromučenika tiče, oni su bili rimski vojnici pogubljeni 320. godine u Sevastiji, u vrijeme cara Likinija, zato što su odbili da se odreknu hrišćanske vjere. Pravoslavna crkva ih slavi 22. marta. Ali 16. marta slavi i 440 hrišćanskih mučenika koje su 579. godine pogubili Langobardi u sjevernoj Italiji. Ove dvije činjenice su zanimljive sa stanovišta brojčane sličnosti sa brojem učesnika, nekih, ne tako davnih događanja u Lješanskoj nahiji.Osamnaestog decembra 1944. godine, naveče, samo iz Lješanske nahije, sa njemačkom vojskom ka Austriji su pošla 433 četnika. Među njima i četrdesetorica mladića od 18 do 21 godine za koje nije dokazana ratna krivica ili saradnja sa okupatorima. Dakle, nijesu imali razuman razlog da bježe iz domovine. Sem, što su vjerovatno, na nagovor roditelja ili rođaka napuštili ognjište i tokom putovanja stradali zajedno sa svima ostalima lješanskim četnicima. Vjerujte mi, ja lično gajim najdublje saosjećanje sa porodicama svih stradalih. Jer mi je pokojna majka, decenijama, sa suzama u očima, lagano umirala od tuge za braćom koja su tog decembra 1944. godine, stradala na putu od Podgorice do Zidanoga mosta. I danas, kada god se sjetim teških i preteških majčinih suza za njenom nesrećnom braćom koje su se slivale niz starački naborano lice od muka i jada, obično, u vrijeme dugih zimskih noći dok je sjedjela kraj šporeta čiji ju je plamen obasjavao, suze mi navru i duša mi se para od bola. Sve mi se nekako čini da su one svjetlucave iskrice, koje su zbog odsjaja plamena iskrile na njenom suzama nakvašenom licu, bile duše mojih pokojnih ujaka.Međutim, pitanje crkve na Pardusu nije osjećajne, već načelne naravi. Ko, zbog čega i za koga treba i može da gradi spomenike-simbole? Crkva svakako da, i to za potomke koji treba da se ugledaju na uvažene pretke. Ali kao ovlašćeni arbitar u pitanjima morala, samo ukoliko su pretpostavke na kojima je utemeljen spomenik zasnovane na vaseljenski prihvaćenim načelima. U ovom pitanju to nije slučaj. Na to je obavezuje i zapovijest iz svetoga pisma - Ljubi bližnjega svoga.
Upravo ona četiristočetrdesetorica kojima se u spomen gradi crkva na Pardusu, na čelu sa tadašnjim episkopom Joanikijem Lipovcem, umjesto da prizivaju duha svetoga na zaraćene strane da se ne ubijaju prizivali su ga da se međusobno istrebljuju. A nijesu previše ljubili ni bližnje svoje, bar, ne u vrijeme boravka italijanske i njemačke soldateske u zemlji. Dovoljno da kao ljudi, svakako, zasluže pomen, ali ne i spomen. Zato što je spomenik javno simboličko obilježje vrijednosti, događaja i ličnosti koje služe za uzor svima i u sva vremena. Naravno, obaveza crkve u ovom pitanju je nesporna da treba da sahrani kosti svih žrtava uključujući i postradale četnike. Ali ne i da sahrani principe na kojima se zasniva ponašanje građana u pitanju očuvanja suvereniteta i digniteta ove zemlje. Dok je pitanje nesrećnih četrdeset mladića, takođe, moralno pitanje, ali na koje treba da odgovore njihovi očevi ili rođaci. Zbog koga i za čije interese su ih žrtvovali. Ne čini mi se da su to bili crnogorski ili lješanski interesi. Zato je nedopustivo da se, naročito, na dominantnom mjestu kraj puta Podgorica - Cetinje gradi crkva u spomen na one koji su rušili dostojanstvo i suverenitet ove zemlje po svaku cijenu i sa svakim. Stoga što nije niti razumno niti moralno da Crnogorci takve uznose na pijedestal najdoličnijih. Jer što ćemo onda da činimo s junacima." (Kraj citata)
Iza prozora, nemirnog sna, vidim njihove sjene... (Dzoni Stulic)
Stevo Vucinic na kraju teksta pita:"Sta cemo onda da cinimo sa junacima?" Ne ulazeci u pitanje junastva i "bezumlja hrabrih, kojemu spjevasmo pjesmu" (pjesma je spjevana bezumlju!?) , a koje nije vezano za ideologiju, vec za licne karakteristike covjeka, moram zapaziti da je vrijeme da se preostalim pripadnicima partizanskog pokreta kaze da da su njihove ideje, za koje su se nekada borili, u danasnjoj Crnoj Gori najvjerovatnije zauvijek sahranjene. Ideje medjunacionalnog sklada, ideje socijalne pravde, ideje "vodece uloge radnicke klase", ideje drustva bez ekstremnih bogatasa, i bogatasa uopste- daleka su proslost. I monarhisti i komunisti su dozivjeli istorijski idejni i organizacioni krah. Na temeljima razrusenog monarhizma i komunizma, na kostima jednih i drugih, rodila se azdaja- liberalnog, pljackaskog kapitalizma. Sve zrtve koje su pale u tom sukobu bile su, sa istorijske tacke gledista, suvisne i nepotrebne. Besmisleni gubitak bioloske mase naciona, sa svojim izvanrednim individuama, nerodjenim ocevima nerodjene djece. Besmisleni produzetak krvenja oko toga sto se desilo, da li se tako smjelo i moralo, da li se imaju pravo sahraniti oni koji su nesahranjeni?
Vucinic govori o besmislenom stradanju samo cetrdeset od 433 ljesanska cetnika. Tih cetrdeset mladica, od osamnaest od dvadeset jedne godine, Vucinic zali i tvrdi da im "nije dokazana krivica i saradnja sa okupatorom"!?
A u produzetku teksta javlja se isti, ali kontra-Vucinic koji za njih kaze:" Upravo ona četiristočetrdesetorica kojima se u spomen gradi crkva na Pardusu, na čelu sa tadašnjim episkopom Joanikijem Lipovcem, umjesto da prizivaju duha svetoga na zaraćene strane da se ne ubijaju prizivali su ga da se međusobno istrebljuju. A nijesu previše ljubili ni bližnje svoje,...
I sada se pokusaj snaci, to Stevu Vucinicu idu suze jer im "nije dokazana krivica", pa im on dokazuje krivicu-"jer su prizivali na istrebljenje"!? Na jednoj strani tvrdi da im "nije dokazana saradnja sa okupatorom", apotom ih osudjuje da su "rusili suverenitet Ove Zemlje, po svaku cijenu i sa svakim"?!
A ta je sa ostalih 393 covjeka, koji su imali vise od dvadeset jedne godine? Ocigledno- nista, kao da je njihova smrt bila sasvim normalna i zakonomjerna?!
Svemu tome Vucinic daje licni pecat- svoju majku koja je oplakivala svoju pobijenu bracu, sebe koji je oplakivao svoje pobijene ujake, da bi na kraju za njih konstatovao da "nijesu ljubili ni bliznje svoje"?!
Vucinic vise voli demagogiju od "bliznjeg svoga", i to je fakt. Izgleda da je "bliznji svoj" u domenu "nacelne, a ne osjecajne naravi", tako da su "nacela" vaznija od krvnih predaka ili potomaka, i eventualnih osjecaja koje covjek prema njima ima.
Zasto je Vucinicu bio potreban ovaj tekst?
Da li mu je on bio potreban da dokaze da moze suzu proliti za svojim, iz ideoloskih razloga, pobijenim precima po majcinoj liniji? Da moze mitropolita Amfilohija nazvati "preosvecenim", sto prvi put cujemo od njega?! Da moze reci: "Obaveza crkve u ovom pitanju je nesporna da treba da sahrani kosti svih žrtava uključujući i postradale četnike", sto je nevjerovatna izjava za suverenistu?!
Vucinic pokusava da slozi emocije, i da im da kompatibilnost sa idejama koje zastupa. Sam pokusaj je za pohvalu, ali nije za pohvalu to sto nije uspio u namjeri. Stevo Vucinic se opet sapleo u svom pokusaju. Upleo se u ideologiju i pobjednicku mitologiju.
On i daje dijeli ljude na one koji "ruse suverenitet Ove Zemlje" i koji taj "suverenitet " brane. On pitanje junastva povezuje sa ideologijom. On apsolutno pogresno tvrdi da je "spomenik javno simboličko obilježje vrijednosti, događaja i ličnosti koje služe za uzor svima i u sva vremena", sto nije tacno. On ne shvata da su spomenici obiljezja raznih epoha, i da civilizivani narodi nikada ne ruse spomenike, jer ti spomenici odrazavaju samo jedno vrijeme, koje je proslo ili ce tek proci.
Pitanje suvereniteta je takodje slozeno pitanje, jer, ono mora proci istorijske teskoce. Nove podjele na kojima insistira Vucinic, i slicni suverenisti, ne daju nikakvu sansu Crnoj Gori na opstanak- ukoliko istorijske okolnosti budu zahtijevale kompaktnost gradjana pred velikim izazovima. Tada ce biti kasno u trku mijenjati drzavne simbole, pozivati na iste korijene, kleti se u jednake sanse za sve bez razlike kako se ko osjeca. I to nije pitanje samo proste retorike, vec, prije svega, normalnog i civilizovanog odnosa prema proslosti iz koje su svi izasli kao veliki gubitnici.
Pobjednici i porazeni- varvarski odnosi
Mora se reci da je masovno likvidiranje pristalica monarhistickog pokreta bez suda i sudjenja, na kraju Drugog svjetskog rata, bilo varvarsko. Ubijanje ratnih zarobljenika je, po Zenevskoj konvenciji, zabranjeno. Likvidacije ideoloskih protivnika su po svim civilizacijskim mjerilima, pisanim i nepisanim ljudskim pravilima- neprihvatljive.
Medjutim, desilo se! Divlji sistem bez ljudskog lica je izbrisao ljude iz zivih.
Sve price o tome da li te ljude treba sahraniti ili ne, i kako ih sahraniti- cesto izlaze izvan granica zdravog smisla i prirodne logike! Ako je Crkva to preuzela na sebe, to treba podrzati. Ako je Crkva odlucila da nove crkve budu sagradjene u pomen, i kao spomen tim nesretnim ljudima- sta je tu sporno? Vucinic se saglasava na pomen, ali tvrdi da ti ljudi ne zasluzuju spomen- zato sto nijesu bili "uzor svima i za sva vremena". Pa, ko je to bio uzor svima i za sva vremena? Da li je to bila druga strana toga gradjanskog sukoba? Ne vjerujem da treba dokazivati da su ideje komunizma u potpunosti unistene na tlu "moderne" Crne Gore u zadnjih dvadesetak godina. I sta sad reci za uzorne borce propalih ideja- zar to isto tako nije neka vrsta licne ideoloske tragedije? Za sto su se oni borili, kad su svi rezultati te borbe ponisteni?
Crkve podignute u pomen ljudima, koji su brutalno nestali u jednom bezumnom gradjanskom ratu, na gubitnickoj monarhistickoj strani, ne predstavljaju spomenik monarhistickim idejama, vec nemilosrdnosti pobjednika nad zarobljenicima porazene strane sopstvenog naroda. One su spomenik klasicnoj balkanskoj prici- o nama!
Primjera imamo i danas- pobjednici na zadnjim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, koalicija SDP-DPS- je etnicki ocistila drzavnu administraciju od pripadnika srpskog naroda. Tu gadost nijesu uradili ni partizani, niti cetnici, vec moderni politicki varvari Crne Gore na celu sa Djukanovicem i Krivokapicem.
Dakle, Vijesti, 11.02.08, Stevo Vucinic je rekao:
"Naziv brda Pardus je latinska transkripcija grčke riječi za risa ili leoparda i to samotnjaka. Kada su osveštavani njeni temelji, preosvećeni Amfilohije je najavio je da će crkva biti posvećena četrdesetorici izvjesnih novomučenika. Što se, uslovno kazano, četrdesetorice staromučenika tiče, oni su bili rimski vojnici pogubljeni 320. godine u Sevastiji, u vrijeme cara Likinija, zato što su odbili da se odreknu hrišćanske vjere. Pravoslavna crkva ih slavi 22. marta. Ali 16. marta slavi i 440 hrišćanskih mučenika koje su 579. godine pogubili Langobardi u sjevernoj Italiji. Ove dvije činjenice su zanimljive sa stanovišta brojčane sličnosti sa brojem učesnika, nekih, ne tako davnih događanja u Lješanskoj nahiji.Osamnaestog decembra 1944. godine, naveče, samo iz Lješanske nahije, sa njemačkom vojskom ka Austriji su pošla 433 četnika. Među njima i četrdesetorica mladića od 18 do 21 godine za koje nije dokazana ratna krivica ili saradnja sa okupatorima. Dakle, nijesu imali razuman razlog da bježe iz domovine. Sem, što su vjerovatno, na nagovor roditelja ili rođaka napuštili ognjište i tokom putovanja stradali zajedno sa svima ostalima lješanskim četnicima. Vjerujte mi, ja lično gajim najdublje saosjećanje sa porodicama svih stradalih. Jer mi je pokojna majka, decenijama, sa suzama u očima, lagano umirala od tuge za braćom koja su tog decembra 1944. godine, stradala na putu od Podgorice do Zidanoga mosta. I danas, kada god se sjetim teških i preteških majčinih suza za njenom nesrećnom braćom koje su se slivale niz starački naborano lice od muka i jada, obično, u vrijeme dugih zimskih noći dok je sjedjela kraj šporeta čiji ju je plamen obasjavao, suze mi navru i duša mi se para od bola. Sve mi se nekako čini da su one svjetlucave iskrice, koje su zbog odsjaja plamena iskrile na njenom suzama nakvašenom licu, bile duše mojih pokojnih ujaka.Međutim, pitanje crkve na Pardusu nije osjećajne, već načelne naravi. Ko, zbog čega i za koga treba i može da gradi spomenike-simbole? Crkva svakako da, i to za potomke koji treba da se ugledaju na uvažene pretke. Ali kao ovlašćeni arbitar u pitanjima morala, samo ukoliko su pretpostavke na kojima je utemeljen spomenik zasnovane na vaseljenski prihvaćenim načelima. U ovom pitanju to nije slučaj. Na to je obavezuje i zapovijest iz svetoga pisma - Ljubi bližnjega svoga.
Upravo ona četiristočetrdesetorica kojima se u spomen gradi crkva na Pardusu, na čelu sa tadašnjim episkopom Joanikijem Lipovcem, umjesto da prizivaju duha svetoga na zaraćene strane da se ne ubijaju prizivali su ga da se međusobno istrebljuju. A nijesu previše ljubili ni bližnje svoje, bar, ne u vrijeme boravka italijanske i njemačke soldateske u zemlji. Dovoljno da kao ljudi, svakako, zasluže pomen, ali ne i spomen. Zato što je spomenik javno simboličko obilježje vrijednosti, događaja i ličnosti koje služe za uzor svima i u sva vremena. Naravno, obaveza crkve u ovom pitanju je nesporna da treba da sahrani kosti svih žrtava uključujući i postradale četnike. Ali ne i da sahrani principe na kojima se zasniva ponašanje građana u pitanju očuvanja suvereniteta i digniteta ove zemlje. Dok je pitanje nesrećnih četrdeset mladića, takođe, moralno pitanje, ali na koje treba da odgovore njihovi očevi ili rođaci. Zbog koga i za čije interese su ih žrtvovali. Ne čini mi se da su to bili crnogorski ili lješanski interesi. Zato je nedopustivo da se, naročito, na dominantnom mjestu kraj puta Podgorica - Cetinje gradi crkva u spomen na one koji su rušili dostojanstvo i suverenitet ove zemlje po svaku cijenu i sa svakim. Stoga što nije niti razumno niti moralno da Crnogorci takve uznose na pijedestal najdoličnijih. Jer što ćemo onda da činimo s junacima." (Kraj citata)
Iza prozora, nemirnog sna, vidim njihove sjene... (Dzoni Stulic)
Stevo Vucinic na kraju teksta pita:"Sta cemo onda da cinimo sa junacima?" Ne ulazeci u pitanje junastva i "bezumlja hrabrih, kojemu spjevasmo pjesmu" (pjesma je spjevana bezumlju!?) , a koje nije vezano za ideologiju, vec za licne karakteristike covjeka, moram zapaziti da je vrijeme da se preostalim pripadnicima partizanskog pokreta kaze da da su njihove ideje, za koje su se nekada borili, u danasnjoj Crnoj Gori najvjerovatnije zauvijek sahranjene. Ideje medjunacionalnog sklada, ideje socijalne pravde, ideje "vodece uloge radnicke klase", ideje drustva bez ekstremnih bogatasa, i bogatasa uopste- daleka su proslost. I monarhisti i komunisti su dozivjeli istorijski idejni i organizacioni krah. Na temeljima razrusenog monarhizma i komunizma, na kostima jednih i drugih, rodila se azdaja- liberalnog, pljackaskog kapitalizma. Sve zrtve koje su pale u tom sukobu bile su, sa istorijske tacke gledista, suvisne i nepotrebne. Besmisleni gubitak bioloske mase naciona, sa svojim izvanrednim individuama, nerodjenim ocevima nerodjene djece. Besmisleni produzetak krvenja oko toga sto se desilo, da li se tako smjelo i moralo, da li se imaju pravo sahraniti oni koji su nesahranjeni?
Vucinic govori o besmislenom stradanju samo cetrdeset od 433 ljesanska cetnika. Tih cetrdeset mladica, od osamnaest od dvadeset jedne godine, Vucinic zali i tvrdi da im "nije dokazana krivica i saradnja sa okupatorom"!?
A u produzetku teksta javlja se isti, ali kontra-Vucinic koji za njih kaze:" Upravo ona četiristočetrdesetorica kojima se u spomen gradi crkva na Pardusu, na čelu sa tadašnjim episkopom Joanikijem Lipovcem, umjesto da prizivaju duha svetoga na zaraćene strane da se ne ubijaju prizivali su ga da se međusobno istrebljuju. A nijesu previše ljubili ni bližnje svoje,...
I sada se pokusaj snaci, to Stevu Vucinicu idu suze jer im "nije dokazana krivica", pa im on dokazuje krivicu-"jer su prizivali na istrebljenje"!? Na jednoj strani tvrdi da im "nije dokazana saradnja sa okupatorom", apotom ih osudjuje da su "rusili suverenitet Ove Zemlje, po svaku cijenu i sa svakim"?!
A ta je sa ostalih 393 covjeka, koji su imali vise od dvadeset jedne godine? Ocigledno- nista, kao da je njihova smrt bila sasvim normalna i zakonomjerna?!
Svemu tome Vucinic daje licni pecat- svoju majku koja je oplakivala svoju pobijenu bracu, sebe koji je oplakivao svoje pobijene ujake, da bi na kraju za njih konstatovao da "nijesu ljubili ni bliznje svoje"?!
Vucinic vise voli demagogiju od "bliznjeg svoga", i to je fakt. Izgleda da je "bliznji svoj" u domenu "nacelne, a ne osjecajne naravi", tako da su "nacela" vaznija od krvnih predaka ili potomaka, i eventualnih osjecaja koje covjek prema njima ima.
Zasto je Vucinicu bio potreban ovaj tekst?
Da li mu je on bio potreban da dokaze da moze suzu proliti za svojim, iz ideoloskih razloga, pobijenim precima po majcinoj liniji? Da moze mitropolita Amfilohija nazvati "preosvecenim", sto prvi put cujemo od njega?! Da moze reci: "Obaveza crkve u ovom pitanju je nesporna da treba da sahrani kosti svih žrtava uključujući i postradale četnike", sto je nevjerovatna izjava za suverenistu?!
Vucinic pokusava da slozi emocije, i da im da kompatibilnost sa idejama koje zastupa. Sam pokusaj je za pohvalu, ali nije za pohvalu to sto nije uspio u namjeri. Stevo Vucinic se opet sapleo u svom pokusaju. Upleo se u ideologiju i pobjednicku mitologiju.
On i daje dijeli ljude na one koji "ruse suverenitet Ove Zemlje" i koji taj "suverenitet " brane. On pitanje junastva povezuje sa ideologijom. On apsolutno pogresno tvrdi da je "spomenik javno simboličko obilježje vrijednosti, događaja i ličnosti koje služe za uzor svima i u sva vremena", sto nije tacno. On ne shvata da su spomenici obiljezja raznih epoha, i da civilizivani narodi nikada ne ruse spomenike, jer ti spomenici odrazavaju samo jedno vrijeme, koje je proslo ili ce tek proci.
Pitanje suvereniteta je takodje slozeno pitanje, jer, ono mora proci istorijske teskoce. Nove podjele na kojima insistira Vucinic, i slicni suverenisti, ne daju nikakvu sansu Crnoj Gori na opstanak- ukoliko istorijske okolnosti budu zahtijevale kompaktnost gradjana pred velikim izazovima. Tada ce biti kasno u trku mijenjati drzavne simbole, pozivati na iste korijene, kleti se u jednake sanse za sve bez razlike kako se ko osjeca. I to nije pitanje samo proste retorike, vec, prije svega, normalnog i civilizovanog odnosa prema proslosti iz koje su svi izasli kao veliki gubitnici.
Pobjednici i porazeni- varvarski odnosi
Mora se reci da je masovno likvidiranje pristalica monarhistickog pokreta bez suda i sudjenja, na kraju Drugog svjetskog rata, bilo varvarsko. Ubijanje ratnih zarobljenika je, po Zenevskoj konvenciji, zabranjeno. Likvidacije ideoloskih protivnika su po svim civilizacijskim mjerilima, pisanim i nepisanim ljudskim pravilima- neprihvatljive.
Medjutim, desilo se! Divlji sistem bez ljudskog lica je izbrisao ljude iz zivih.
Sve price o tome da li te ljude treba sahraniti ili ne, i kako ih sahraniti- cesto izlaze izvan granica zdravog smisla i prirodne logike! Ako je Crkva to preuzela na sebe, to treba podrzati. Ako je Crkva odlucila da nove crkve budu sagradjene u pomen, i kao spomen tim nesretnim ljudima- sta je tu sporno? Vucinic se saglasava na pomen, ali tvrdi da ti ljudi ne zasluzuju spomen- zato sto nijesu bili "uzor svima i za sva vremena". Pa, ko je to bio uzor svima i za sva vremena? Da li je to bila druga strana toga gradjanskog sukoba? Ne vjerujem da treba dokazivati da su ideje komunizma u potpunosti unistene na tlu "moderne" Crne Gore u zadnjih dvadesetak godina. I sta sad reci za uzorne borce propalih ideja- zar to isto tako nije neka vrsta licne ideoloske tragedije? Za sto su se oni borili, kad su svi rezultati te borbe ponisteni?
Crkve podignute u pomen ljudima, koji su brutalno nestali u jednom bezumnom gradjanskom ratu, na gubitnickoj monarhistickoj strani, ne predstavljaju spomenik monarhistickim idejama, vec nemilosrdnosti pobjednika nad zarobljenicima porazene strane sopstvenog naroda. One su spomenik klasicnoj balkanskoj prici- o nama!
Primjera imamo i danas- pobjednici na zadnjim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, koalicija SDP-DPS- je etnicki ocistila drzavnu administraciju od pripadnika srpskog naroda. Tu gadost nijesu uradili ni partizani, niti cetnici, vec moderni politicki varvari Crne Gore na celu sa Djukanovicem i Krivokapicem.
2 comments:
Cetnicka djeca su bili i ostali najbolji cuvari komunizma. Morali su da budu najagilniji, najbrutalniji u napadu na "velikosrpsku" ideologiju u Crnoj Gori, jer je to bio nacin da se izmjeri njihov uspjesni porodicni "oporavak". Stevo Vucinic, Sreten Perovic, Dragan Kujovic ... samo su neki iz tog registra. Predlazem vam da napravite malo istrazivanje kako bi se ovaj registar upotpunio. Bilo bi to veliki doprinos objasnjenju jednog fenomena. Inace, sjajan post! Kao i svi prethodni uostalom! Srdacan pozdrav!
Svakako bi bilo interesantno saznati "ideolosko porijeklo" istaknutih promotera krsenja ljudskih prava u danasnjoj DPSDP vlasti, ali i onih koji su postali najbogatiji gradjani Crne Gore.
Mislim da ovdje ne postoji jedan, vec vise fenomena. Jedan od njih je da borci NOR-a zvanicno podrzavaju DPSDP vlast koja je unistila sve ideje za koje su se oni borili. Ti se "borci" ne bune protiv novih kapitalista Crne Gore, monarhistickih simbola na drzavnim obiljezjima, socijalnih raslojavanja stanovnistva, unistene privrede,...
Imamo cetnicku djecu i unuke koji se zalazu za krsenje prava Srba u Crnoj Gori, a imamo i partizansku djecu i unuke koji se zalazu za obranu svog srpskog identiteta, jezika i Crkve u Crnoj Gori.
Desilo se, ocigledno, novo istorijsko mijesanje karata.
U suocavanju sa takvim stvarima ja dajem prednost tome da ljude tretiram tako kako se oni pozicioniraju, bez prevelikog ulaska u istoriju njihove porodice. Njihove su pozicije anticivilzacijske, a samim tim i ranjive, neodbranjive.
Umjesto da kopam po istoriji Kujovica, ja sam se prema njegovoj poziciji odredio jednom izjavom, koja je izasla jedino u Republici. Ostali listovi su je ignorisali, ukljucujuci i DAN?!
Evo te izjave...
Dragan Kujovic- profesor sovinizma
NVO Akademska alternativa uopste nije zacudjena patoloskim zeljama Dragana Kujovica da na vjerske objekta Mitropolije crnogorsko primorske mogu konkurisati i nevladine organizacije, ciji predsjednici za sebe tvrde da su mitropoliti, a postovaoci da su vjernici. Kao organizacija koja preferira lijevi politicki centar, NVO Akademska alternativa smatra sebe mjerodavnom da ocijeni da se kod profesora marksizma Kujovica ukorjenila tendencija po zlu poznatih "lijevih skretanja", sa jednom novom nijansom- crnogorskim sovinizmom, koju nosioci lijevih skretanja iz proslosti nijesu imali.
Profesor marksizma Dragan Kujovic se ocigledno prevorio u profesora ekstremizma i sovinizma, cije izjave na politickoj sceni Crne Gore najvise slice dolascima prljavih kisa.
Za nas je neshvatljivo da osoba koja se predstavlja kao ljevicar, sa toliko otvorene mrznje govori o pravoslavnom svestenstvu MItropolije crnogorsko primorske, pricajuci o nekakvom kleronacionalizmu, mada je jasno da je on gori od najgoreg kleronacionalista koji se ikad rodio na kugli zemaljskoj.
NVO AA smatra da je Dragan Kujovic davno bacio pod noge i pravoslavlje i marksizam, tako da svoju bezlicnu politicku figuru jedino moze graditi na krikovima iz dzungle sovinizma, u koju se Crna Gora pretvorila pregalastvom ekstremista iz SDP, kao i pojedinaca iz DPS poput Kujovica. Nebulozna prica o tome da se " Crna Gora nece dijeliti na eparhije srpske crkve", najbolje govori o takozvanom profesoru koji cak ne zna da se granice religija, eparhija, Crkvi ne podudaraju sa drzavnim granicama. Da je ikada ulazio u tu problematiku, cak sa povrsne publicisticke tacke gledista, saznao bi da je patrijarh moskovski i cijele Rusije Aleksij Drugi, patrijarh pravoslavnom stanovnistvu ne samo u Rusiji, vec i Bjelorusiji, Ukrajini, Moldaviji, Kazahstanu, Turkmeniji, Kirgiziji, Uzbekistanu, pribaltickim republikama,...Znao bi da je pod krovom Ruske pravoslavne crkve preko pedeset raznih naroda koji su zivjeli u carskoj Rusiji, ili nekadasnjem SSSR, medju kojima se, kao raritet, nalaze i pravoslavni Turci i Tatari koji su igrom istorijskih zbivanja primili pravoslavlje kao svoju religiju.
Zavrsena izjava.
Shvatili ste poentu, ne zamarati se mnogo na staroj istoriji, jer nova istorija donosi toliko anticivilizacijskih gadosti da se sa njima treba efektno boriti, prethodno ih pazljivo analizirajuci.
Hvala vam na javljanju i lijepim rijecima,
Srdacan pozdrav,
Vojin Grubac
Post a Comment