srijeda, 01 jul 2009 00:55, kolumna IN4S
Pred Višim sudom u Podgorici ide suđenje šestorici pripadnika aktivnog i rezervnog sastava bivše JNA ”zbog ratnog zločina izvršenog u logoru Morinj kraj Kotora”. Okrivljenima je stavljeno na teret da su od 3. oktobra 1991. do 18. avgusta 1992. godine, kršeći pravila međunarodnog prava, naređivali i vršili mučenja, nečovječna postupanja i povrede tjelesnog integriteta, prema 169 ratnih zarobljenika i civila, koji su dovedeni s dubrovačkog područja. Na prvu vijest da će ta optužnica biti podignuta, svojevremeno je u magnovenju reagovao Vrhovni državni tužilac Hrvatske Mladen Bajić. On je “pozdravio odluku crnogorskog tužilaštva da podigne optužnicu za slučaj Morinj, ocjenjujući da je to dobra vijest koja govori da je pravda dostižna i da podizanje optužnice predstavlja dobar primjer saradnje Crne Gore i Hrvatske kada je u pitanju pravosuđe”. Međutim, veliko je pitanje da li je pravda zaista dostižna i da li Vrhovni državni tužilac Hrvatske u suštini samo baca javnosti prašinu u oči!?
Da podsjetim, u periodu izmedju 1991- 1997 u Hrvatskoj je postojao čak 221 logor i sabirni centar za srpske civile i ratne zarobljenike, a na teritoriji nepriznate Herceg Bosne su bila registrovana dodatna 44 hrvatska logora za srpske i bošnjacke zatočenike. Kod hrvatske političke elite, u dosadašnjoj praksi, nikad nije bilo prevelike političke volje za sveobuhvatnim rješavanjem pitanja zločina počinjenih u tim logorima, što se na analogni nacin prenosilo i na hrvatske sudove.
Može se, bez greške, reći da volja za rješavanjem pitanja sudbine nesretnih logoraša kod hrvatske političke elite i Vrhovnog državnog tuzioca Hrvatske postoji samo u slučaju kada se traži energično rješavanje stradanja pripadnika hrvatskog naroda od strane svih drugih, bilo gdje da se to desilo, kao što se radi u “slucaju Morinj”, ali ne i kada se radi o zločinima počinjenih u hrvatskim logorima nad civilima i ratnim zarobljenicima nehrvatima. A o kakvim zločinima se radilo u “Lori” najslikovitije govore svjedoci…
Brutalna likvidacija Nikšićana u “Lori”
Izvještaj Amnesti internešnala za 1993. godinu sadrži potresno svjedočenje Gavrila Tripkovića iz Čapljine, svjedok 259-94-6, o zvjerskom mučenju i likvidaciji petorice Nikšićana u Lori. Evo šta je u tom dokumentu zabilježeno…
"Jedno veče, ne sjećam se tačnog datuma, oko pola noći Tomo Dujić, koji je izgleda imao poseban pik na mene, izveo me je iz moje ćelije i odveo u drugu prostoriju. Tamo sam zatekao pet muškaraca koji su bili obučeni u standardne uniforme JNA. Po govoru sam shvatio da su to Crnogorci. Ovi ljudi su bili toliko izmrcvareni, polomljenih ruku i nogu, da je to na mene ostavilo jedan težak utisak. Ovaj prizor nikada neću moći da zaboravim. Koliko se sjećam svima su im bile odsječene uši, odnosno čini mi se da je samo jednom od njih ostalo jedno uvo. Oni su bili poređani po podu, tako što su neki bili naslonjeni na zid, a neki od njih u polu ležećem položaju. Nekima od ovih ljudi su već bile izvađene oči, a nekima su predamnom oči vadili. Sjećam se kako je jedan od mučitelja jednom od njih zabio nož u jezik i povukao nož te mu je tako odsjekao jezik. Jednom od ovih Crnogoraca nijesu izvadili oči, tako da je mogao da vidi šta se dešava, pa su zatim počeli da kolju jednog po jednog. Klali su tako što su ih rukama držali za kosu, a nožem sjekli u predjelu vrata. Tom prilikom svakom je glava bila odvojena od tijela. Ako je neko i pokušao da se odbrani brzo je bio savladan, pošto je mučitelja bilo pet, a oni su svi bili prebijeni i u jako teškom stanju. Na kraju je ostao živ samo onaj kome nijesu izvadili oči. Jedan od mučitelja je poređao tri noža, jedan pored drugog, i rekao da bira nož kojim će ga zaklati. Ovaj mučenik, kome je zaista bilo dosta muka i poniženja, upro je rukom u jedan od noževa. Jedan od mučitelja, nijesam tačno siguran koji, ali mi se čini da je to bio onaj koji je zahtijevao da bira nož, potpuno je pobijesneo, više je ličio ne zvijer nego na čovjeka, i munjevitom brzinom dograbio je taj nož i za delić sekunde prišao Crnogorcu i jednim zamahom odvojio mu glavu od trupa. Beživotno tijelo se prevrnulo, a glava je ostala u vazduhu, pošto ju je ovaj držao za kosu. Ovo je bio stravičan prizor koji se jedva može opisati. Dok je ubica držao glavu, oči zaklanog su bile otvorene, a takođe i usta i ona su se u takvom stanju otvarala i zatvarala nekoliko puta. Od ovog prizora su se i zlikovci uplašili. Kada je, posle izvesnog vremena , onaj koji je držao glavu došao k sebi iz sve snage ju je tresnuo o zid, tako da se ona jednostavno rastavila i video sam mozak kako treperi”. Gavrilo Tripković, koji je zajedno sa bratom Damjanom bio žrtva i svjedok zvjerstava u Lori, razmijenjen je posredstvoma MCK u Nemetinu.
Otvoreno skrivanje hrvatskih zločina
Hrvatski režiser Nenad Puhovski je pokušao, kroz dokumentarne filmove "Paviljon 22 " i " Lora, svjedočanstva ", osvijetliti događaje u samo dva hrvatska logora, međutim, ti filmovi nikad nisu objavljeni na Hrvatskoj radio televiziji iz političkih razloga. Da li se to moze nazvati - “iskreno suočavanje Hrvatske sa prošlošću”!? U filmu "Paviljon 22" režiser Puhovski je rasvjetljavao pitanje logora na Zagrebačkom sajmištu, gdje su bili zatočeni srpski civili iz Zagreba i okoline, od kojih su mnogi završili svoj život na gubilištu Pakračka dolina. Kuriozitet je da negativnom junaku toga filma, izvjesnom Miroslavu Bajramoviću, koji je u jednom intervjuu priznao da je ubio 71 srpskog zatočenika, nikada nije suđeno za taj zločin pred hrvatskim sudovima.
Hrvatska još nije podigla optužnice za zvjerska mučenja i teška ubistva zarobljenika nikšićko-šavničke grupe, koja su se desila u splitskoj Lori, da ne govorimo o jos četrdeset do pedeset na slican nacin brutalno ubijenih logoraša u tom logoru. Sve što se desilo u Lori pripisano je osmorici hrvatskih policajaca koji su na prvom sudjenju bili čak i oslobođeni, a na dodatnom dobili zatvorske kazne od šest do osam godina za ubistvo samo dva logoraša- Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, od kojih nijedan nije bio iz nikšićko-šavničke grupe!
Zbilja, šta se to desilo sa tim nedostižnim suđenjem ubicama zarobljenika nikšićko-šavničke grupe, kao i ostalim stradalnicima ubijenim u Lori, Pakračkoj dolini, Medačkom džepu , Dretelju, Helidromu i Gabeli, ...? Šta je sa onima pravdi nedokučivim, koji su sve te zarobljenike do momenta ubistva mučili – ostaje otvoreno pitanje za predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, koji tvrdi da je pravda dostižna?!
Naravno, nije sporno da se trebao pokrenuti sudski proces zbog maltretiranja hrvatskih zatvorenika u Morinju, ali je očigledno da se trebala podići optužnica i protiv svih onih koji su na isti, ili cak gori nacin, prebijali i mučili ratne zarobljenike nikšićko-šavnicke grupe, od momenta hapšenja u Mostaru, preko tamnica u Bijelom Brijegu i Grudama, do momenta ubistva u Lori. A posebno postoji potreba da se, prije svih, kazne upravo oni koji su na svirepi način lišili te zarobljenike života bez sudske presude. Dakle, skoro je očigledno da su ta dva procesa trebala otpočeti istovremeno, da je zaista postojala “iskrena želja dva tužilastva” u rješavanju pitanja prošlosti na korektan način. U tom smislu ne čudi dvoličnost hrvatskog pravosuđa, koliko poražava licemjerje crnogorskih vlasti, njihova bezosjecajnost i kriminalno slijepa neodgovornost.
Balkanski principi i praksa
Dosadasnja praksa je pokazala da se u Hrvatskoj sudski goni maleni broj onih koji su ubijali u logorima, i to samo oni koji su morali biti izvedeni pred sud zbog iznenadnog pritiska javnosti i realne mogućnosti narušavanja međunarodnog ugleda te države. Ako Hrvatska do sada nije podigla opsežnu optužbu za brutalni zločin u Lori, jasno je da ona neće biti podignita i za razne torture koje su se regularno dešavale u 265 hrvatskih logora. Ako hrvatsko tužilastvo do sada nije ažurno procesuiralo slučajeve mučenja koja nisu završena smrtnim ishodom- realno se može zaključiti da se po pitanju Morinja, gdje se radi o torturama koje nisu zavrsene smrtnim ishodom, u suštini radi o providnoj političkoj igri hrvatskih vlasti. Kakvoj?
Jasno je da je Balkan prostor gdje se odnos prema zločinima izgrađuje po formuli prikrivanja i relativizovanja svojih i naduvavanja tuđih zločina. Gdje se u složenim diplomatskim igrama pitanje elementarnog poštenja drugih tretira kao njihova slabost, koja daje mogućnost za sopstvenu diplomatsku kontraofanzivu kroz dodatne nesuvisle optužbe. Zato se pitanje Morinja nalazi izmedju želje za suočavanjem Crne Gore sa dijelom svoje prošlosti i pozicije - da oni koji se nijesu suočili sa svojom prošlošću, kao što je Hrvatska, iskoriste priliku da providnim napadom prikriju svoje grijehe, neažurnost i nedostatak volje da kroz svoj primjer pokažu kako se takva složena pitanja rješavaju na "evropski nacin". Zato se logično nameće pitanje- gdje se crnogorska vlast nalazi u dionici savjesti između Lore i Morinja? Odgovor je jako jednostavan - nema je! Naravno, zbog toga i postoji istorijska odgovornost za sve, koja može biti spora, ali je apslolutno dosižna. I ona je jako blizu, nevažno od vremenskih parametara i besmislene balkanske političke providnosti.
Pred Višim sudom u Podgorici ide suđenje šestorici pripadnika aktivnog i rezervnog sastava bivše JNA ”zbog ratnog zločina izvršenog u logoru Morinj kraj Kotora”. Okrivljenima je stavljeno na teret da su od 3. oktobra 1991. do 18. avgusta 1992. godine, kršeći pravila međunarodnog prava, naređivali i vršili mučenja, nečovječna postupanja i povrede tjelesnog integriteta, prema 169 ratnih zarobljenika i civila, koji su dovedeni s dubrovačkog područja. Na prvu vijest da će ta optužnica biti podignuta, svojevremeno je u magnovenju reagovao Vrhovni državni tužilac Hrvatske Mladen Bajić. On je “pozdravio odluku crnogorskog tužilaštva da podigne optužnicu za slučaj Morinj, ocjenjujući da je to dobra vijest koja govori da je pravda dostižna i da podizanje optužnice predstavlja dobar primjer saradnje Crne Gore i Hrvatske kada je u pitanju pravosuđe”. Međutim, veliko je pitanje da li je pravda zaista dostižna i da li Vrhovni državni tužilac Hrvatske u suštini samo baca javnosti prašinu u oči!?
Da podsjetim, u periodu izmedju 1991- 1997 u Hrvatskoj je postojao čak 221 logor i sabirni centar za srpske civile i ratne zarobljenike, a na teritoriji nepriznate Herceg Bosne su bila registrovana dodatna 44 hrvatska logora za srpske i bošnjacke zatočenike. Kod hrvatske političke elite, u dosadašnjoj praksi, nikad nije bilo prevelike političke volje za sveobuhvatnim rješavanjem pitanja zločina počinjenih u tim logorima, što se na analogni nacin prenosilo i na hrvatske sudove.
Može se, bez greške, reći da volja za rješavanjem pitanja sudbine nesretnih logoraša kod hrvatske političke elite i Vrhovnog državnog tuzioca Hrvatske postoji samo u slučaju kada se traži energično rješavanje stradanja pripadnika hrvatskog naroda od strane svih drugih, bilo gdje da se to desilo, kao što se radi u “slucaju Morinj”, ali ne i kada se radi o zločinima počinjenih u hrvatskim logorima nad civilima i ratnim zarobljenicima nehrvatima. A o kakvim zločinima se radilo u “Lori” najslikovitije govore svjedoci…
Brutalna likvidacija Nikšićana u “Lori”
Izvještaj Amnesti internešnala za 1993. godinu sadrži potresno svjedočenje Gavrila Tripkovića iz Čapljine, svjedok 259-94-6, o zvjerskom mučenju i likvidaciji petorice Nikšićana u Lori. Evo šta je u tom dokumentu zabilježeno…
"Jedno veče, ne sjećam se tačnog datuma, oko pola noći Tomo Dujić, koji je izgleda imao poseban pik na mene, izveo me je iz moje ćelije i odveo u drugu prostoriju. Tamo sam zatekao pet muškaraca koji su bili obučeni u standardne uniforme JNA. Po govoru sam shvatio da su to Crnogorci. Ovi ljudi su bili toliko izmrcvareni, polomljenih ruku i nogu, da je to na mene ostavilo jedan težak utisak. Ovaj prizor nikada neću moći da zaboravim. Koliko se sjećam svima su im bile odsječene uši, odnosno čini mi se da je samo jednom od njih ostalo jedno uvo. Oni su bili poređani po podu, tako što su neki bili naslonjeni na zid, a neki od njih u polu ležećem položaju. Nekima od ovih ljudi su već bile izvađene oči, a nekima su predamnom oči vadili. Sjećam se kako je jedan od mučitelja jednom od njih zabio nož u jezik i povukao nož te mu je tako odsjekao jezik. Jednom od ovih Crnogoraca nijesu izvadili oči, tako da je mogao da vidi šta se dešava, pa su zatim počeli da kolju jednog po jednog. Klali su tako što su ih rukama držali za kosu, a nožem sjekli u predjelu vrata. Tom prilikom svakom je glava bila odvojena od tijela. Ako je neko i pokušao da se odbrani brzo je bio savladan, pošto je mučitelja bilo pet, a oni su svi bili prebijeni i u jako teškom stanju. Na kraju je ostao živ samo onaj kome nijesu izvadili oči. Jedan od mučitelja je poređao tri noža, jedan pored drugog, i rekao da bira nož kojim će ga zaklati. Ovaj mučenik, kome je zaista bilo dosta muka i poniženja, upro je rukom u jedan od noževa. Jedan od mučitelja, nijesam tačno siguran koji, ali mi se čini da je to bio onaj koji je zahtijevao da bira nož, potpuno je pobijesneo, više je ličio ne zvijer nego na čovjeka, i munjevitom brzinom dograbio je taj nož i za delić sekunde prišao Crnogorcu i jednim zamahom odvojio mu glavu od trupa. Beživotno tijelo se prevrnulo, a glava je ostala u vazduhu, pošto ju je ovaj držao za kosu. Ovo je bio stravičan prizor koji se jedva može opisati. Dok je ubica držao glavu, oči zaklanog su bile otvorene, a takođe i usta i ona su se u takvom stanju otvarala i zatvarala nekoliko puta. Od ovog prizora su se i zlikovci uplašili. Kada je, posle izvesnog vremena , onaj koji je držao glavu došao k sebi iz sve snage ju je tresnuo o zid, tako da se ona jednostavno rastavila i video sam mozak kako treperi”. Gavrilo Tripković, koji je zajedno sa bratom Damjanom bio žrtva i svjedok zvjerstava u Lori, razmijenjen je posredstvoma MCK u Nemetinu.
Otvoreno skrivanje hrvatskih zločina
Hrvatski režiser Nenad Puhovski je pokušao, kroz dokumentarne filmove "Paviljon 22 " i " Lora, svjedočanstva ", osvijetliti događaje u samo dva hrvatska logora, međutim, ti filmovi nikad nisu objavljeni na Hrvatskoj radio televiziji iz političkih razloga. Da li se to moze nazvati - “iskreno suočavanje Hrvatske sa prošlošću”!? U filmu "Paviljon 22" režiser Puhovski je rasvjetljavao pitanje logora na Zagrebačkom sajmištu, gdje su bili zatočeni srpski civili iz Zagreba i okoline, od kojih su mnogi završili svoj život na gubilištu Pakračka dolina. Kuriozitet je da negativnom junaku toga filma, izvjesnom Miroslavu Bajramoviću, koji je u jednom intervjuu priznao da je ubio 71 srpskog zatočenika, nikada nije suđeno za taj zločin pred hrvatskim sudovima.
Hrvatska još nije podigla optužnice za zvjerska mučenja i teška ubistva zarobljenika nikšićko-šavničke grupe, koja su se desila u splitskoj Lori, da ne govorimo o jos četrdeset do pedeset na slican nacin brutalno ubijenih logoraša u tom logoru. Sve što se desilo u Lori pripisano je osmorici hrvatskih policajaca koji su na prvom sudjenju bili čak i oslobođeni, a na dodatnom dobili zatvorske kazne od šest do osam godina za ubistvo samo dva logoraša- Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, od kojih nijedan nije bio iz nikšićko-šavničke grupe!
Zbilja, šta se to desilo sa tim nedostižnim suđenjem ubicama zarobljenika nikšićko-šavničke grupe, kao i ostalim stradalnicima ubijenim u Lori, Pakračkoj dolini, Medačkom džepu , Dretelju, Helidromu i Gabeli, ...? Šta je sa onima pravdi nedokučivim, koji su sve te zarobljenike do momenta ubistva mučili – ostaje otvoreno pitanje za predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, koji tvrdi da je pravda dostižna?!
Naravno, nije sporno da se trebao pokrenuti sudski proces zbog maltretiranja hrvatskih zatvorenika u Morinju, ali je očigledno da se trebala podići optužnica i protiv svih onih koji su na isti, ili cak gori nacin, prebijali i mučili ratne zarobljenike nikšićko-šavnicke grupe, od momenta hapšenja u Mostaru, preko tamnica u Bijelom Brijegu i Grudama, do momenta ubistva u Lori. A posebno postoji potreba da se, prije svih, kazne upravo oni koji su na svirepi način lišili te zarobljenike života bez sudske presude. Dakle, skoro je očigledno da su ta dva procesa trebala otpočeti istovremeno, da je zaista postojala “iskrena želja dva tužilastva” u rješavanju pitanja prošlosti na korektan način. U tom smislu ne čudi dvoličnost hrvatskog pravosuđa, koliko poražava licemjerje crnogorskih vlasti, njihova bezosjecajnost i kriminalno slijepa neodgovornost.
Balkanski principi i praksa
Dosadasnja praksa je pokazala da se u Hrvatskoj sudski goni maleni broj onih koji su ubijali u logorima, i to samo oni koji su morali biti izvedeni pred sud zbog iznenadnog pritiska javnosti i realne mogućnosti narušavanja međunarodnog ugleda te države. Ako Hrvatska do sada nije podigla opsežnu optužbu za brutalni zločin u Lori, jasno je da ona neće biti podignita i za razne torture koje su se regularno dešavale u 265 hrvatskih logora. Ako hrvatsko tužilastvo do sada nije ažurno procesuiralo slučajeve mučenja koja nisu završena smrtnim ishodom- realno se može zaključiti da se po pitanju Morinja, gdje se radi o torturama koje nisu zavrsene smrtnim ishodom, u suštini radi o providnoj političkoj igri hrvatskih vlasti. Kakvoj?
Jasno je da je Balkan prostor gdje se odnos prema zločinima izgrađuje po formuli prikrivanja i relativizovanja svojih i naduvavanja tuđih zločina. Gdje se u složenim diplomatskim igrama pitanje elementarnog poštenja drugih tretira kao njihova slabost, koja daje mogućnost za sopstvenu diplomatsku kontraofanzivu kroz dodatne nesuvisle optužbe. Zato se pitanje Morinja nalazi izmedju želje za suočavanjem Crne Gore sa dijelom svoje prošlosti i pozicije - da oni koji se nijesu suočili sa svojom prošlošću, kao što je Hrvatska, iskoriste priliku da providnim napadom prikriju svoje grijehe, neažurnost i nedostatak volje da kroz svoj primjer pokažu kako se takva složena pitanja rješavaju na "evropski nacin". Zato se logično nameće pitanje- gdje se crnogorska vlast nalazi u dionici savjesti između Lore i Morinja? Odgovor je jako jednostavan - nema je! Naravno, zbog toga i postoji istorijska odgovornost za sve, koja može biti spora, ali je apslolutno dosižna. I ona je jako blizu, nevažno od vremenskih parametara i besmislene balkanske političke providnosti.
No comments:
Post a Comment