Svijetla zora sumraka
Igrom istorijskih okolnosti, Crna Gora se prije nekoliko godina podijelila na dva teško suprotstavljena tabora. Jedni su bili za raspad državne zajednice, a drugi protiv nezavisnosti Crne Gore. Trenutno prolazno vrijeme pokazuje rezultat- raspad državne zajednice se desio, a Crna Gora je izgubila nezavisnost. Dakle, opet su svi pobijedili, a niko nije na dobitku. Svi zaslužuju čestitke i sućut.
Suverenisti su se, takođe, podijelili u dva tabora. Jedni su bili za ideju – prvo demokratija, pa država, drugi za – prvo država, pa demokratija. Dobili su državu bez demokratije. U stanju bez demokratskih sloboda - država je, zakonomjerno, izgubljena, jer se, očekivano, otcijepila od naroda koji živi u njoj. I u ovom slučaju su oba tabora pobijedila, jer su dobili “državu” i “demokratiju”, koju sada ne žele mijenjati. Zato im treba odati priznanje, i sućut.
Američke diplomate počinju davati izjave o potrebi razvoja stočarstva i šumarstva na sjeveru Crne Gore. A šta da rade, kad crnogorska vlast ispunjava sve njihove krupne želje čitajuci im misli. U takvom prostoru bezgranične i gorde poslušnosti, američke diplomate postaju čobani i šumari od nevolje, iz čiste dosade. Država se odvojila od naroda, a Amerikanci su odvojili vlast od države, tako da zavisna crnogorska vlast i nezavisne američke diplomate žive u simbiozi. Za tu čudnu konstrukciju dvojne vlasti , u državi fatamorgani, i jedni i drugi zaslužuju priznanje i sućut..
Što bi rekao jedan zaneseni suverenistički sabjesjednik- bitna je država, pa makar ona bila i fašisticka. Usput je zaboravio da fašisticka država može postojati samo ako nekom treba da smrkne. A u tom smrkavanju, opet i zakonomjerno – smrkava svima. Da li pri smrkavanju drugima, sopstveno smrkavanje izgleda kao početak “svijetle zore” sumraka? Po tumačenju takvih zanesenjaka , naravno, da! Zato, onima kojima je smrklo i onima kojima smrkava treba uputiti čestitke i sućut.
Država, pa čak i fašisticka, mora imati Policijsku akademiju u Danilovgradu, u koju su dobro došli samo pitomci iz arijevske nacije. Pa kad završe svoju školu, da pendrekom i jezikom bezakonja kontrolišu nepodobne narode, koje država dijeli na suverenisticke i unionisticke izgoje. Prvi su glasali za suverenu normalnu državu, a drugi za zajedničku normalnu državu. Svi su dobili suverenu državu, koja je zajednički nenormalna za njih. Zato, svim novopečenim narodima izgojima treba uputiti čestitike i sućut.
Država, pa čak i fašistička, mora imati svoju reperezentaciju. U reprezentaciji, svakako, ima mjesta i za nadarene sportiste iz redova naroda izgoja, da bi svojim uspjesima proslavljali državu koja proganja njihove sunarodnike. Reprezentacija dobro pliva, što je realno očekivati od reprezentacije države u tečnom agregatnom stanju. Jedni joj zvižde, drugi je slave. Svi su u pravu, jer tekuca država pokazuje znake ponornice. Zato svi zaslužuju i priznanje i sućut
Zec je pušten
Nekad davno, ruski knjaz je skupio armiju da pobijedi nomadska plemena i osvoji nove prostore svoje knjaževine, u vidu stepa centralne Azije. Suočio se s problemom da nomadi nemaju armiju, i da su nezainteresovani za bitke. Počeo je lov na nomade, njihovo zbijanje u gomile, da se od nomadske mase napravi, bar na prvi pogled, dostojna armija - koju potom treba u čuvenom istorijskom sudaru pobijediti. Sve je urađeno kako je želio knjaz, ali, neposredno prije početka velikog boja – protrčao je iznenadni zec izmedju dvije čudne vojne sile. Nomadska armija se u trenu rasula, bacivši se, instiktivno, nomadski, na ganjanje zeca. Tako je, igrom jedne zečje sudbine, propala važna istorijska bitka, ostaviviši neprebolnu prazninu u istoriji ratovanja.
Otprilike je takva današnja srpsko - crnogorska opozicija Crne Gore. Neka “viša sila” im zbija redove, da bi se sudarili u velikom boju sa samoproklamovanim crnogorskim knjazom, koji ima svu silu zla, riznice pune blaga i državni aparat pakla, a oni nomadsku vojnu vještinu ganjanja zeca.
I tako, po prvoj verziji sobitija, pred početak zbijanja redova ujedinjeni nomadi su pripremili zajednički ražanj, a knjaz je greškom pustio zeca. Po drugoj verziji događaja, knjaz nije uopšte puštao zeca, već se zec pričinio nomadima.
Objektivni posmatrači tvrde da se jedan od nomada pretvorio u zeca, iz straha da to može uraditi neki drugi nomad prije njega. Kakva god verzija bila tačna – to je bilo dovoljno da se skoro ujedinjeni nomadi u magnovenju rasture po stepama uctanog prostora Montenegra, ganjajuci virtualnog zeca. Ipak, radi se o Crnoj Gori, u kojoj svi moraju biti pobjednici. Neko se igra sa nomadima, a neko izigrava ili lovi zeca. Na kraju će, zakonomjerno, svi biti pobjednici, koji zaslužuju čestitke i sućut.
U čast tog nejasnog, ali, svakako svijetlog događaja - rodila se nova sintagma. Kad treba nešto veliko da se desi, nomadski narod usklikne- Zec je pušten! Prevedeno na jezik Rimljana to znači- Kocka je bačena! Smisao riječi Cezara se, ipak, sasvim ne poklapa sa sintagmom izmučenog naroda Montenegra. Jer, taj narod, za razliku od Gaius Iuliusa – nije prešao Rubikon. Zbog velike želje, ali i nemogućnosti da prelomi skoro nemoguće, taj narod zaslužuje čestitke i sućut!
No comments:
Post a Comment