Narod ne postoji

nedjelja, 05 april 2009 00:55, kolumna in4s

Poslednji parlamentarni izbori u Crnoj Gori su donijeli neizostavnu pobjedu DPS- a, kao i novi, tradicionalni potop opozicije. Sve je bilo u duhu tvrde tradicije, na koju smo se navikli, osim što je netradicionalno došlo do pojave velike izborne metle, koja je snagom "gigantskog lahora" oduvala mnoštvo stranaka sa političke pozornice Crne Gore.

U jednom jedinom kišnom danu su nestali ordinirajući sudionici neobuhvatne farse, u vremenu i prostoru, od Parlamenta Crne Gore, poput – Narodne stranke, Liberalne partije, Demokratske srpske stranke, Demokratskog centra,…

Ako gledamo pojedinačne rezultate svake ove stranke, dijelivši u slučaju dvojne koalicije njihove glasove i procente po pola, ispada da su među onima koji odlaze sa političke scene ubjedljivo najjači bili invalidi i penzioneri Crne Gore. Stranka penzionera i invalida (SPI) je osnovana neposredno uoči izbora. Na izborima je učestvovala bez izbornog štaba i izbornog programa, bez ijednog profesionalnog političara, kao i bez neke valjane infrastrukture. I pored toga ona je, sa par medijski aktivnih i živahnih penzionera, lagano pretrčala po snazi sve ostale poznate i "silne partije" koje su ostale ispod cenzusa. Lideri penzionera i invalida su ličili na odlazeće supermene u poređenju sa prilično bajatim, neprofesionalnim liderima stranaka koje nisu prešle cenzus. To što se desilo u vezi SPI je izazvalo krupne nedoumice i neotektonske poremećaje na svijetlim marginama odlazeće političke pozornice Crne Gore, jer više nikom nije jasno – koji je od lidera ispodcenzusnih stranaka bio politički invalid, ko je bio hramajući profesionalac, a ko tradicionalni politički penzioner!?

Koalicija penzionera i invalida politike!?

Ako vođe stranaka koje nisu ušle u Parlament ne žele da se povuku sa, u porazu utemeljenog, mjesta propalih lidera svoje stranke, jer je u Crnoj Gori postala ne samo moda, već i velika čast biti propali lider propale stranke – tada bi bilo najkorektnije da se svi okupe oko SPI, trenutno najjače ispodcenzusne opozicione partije u Crnoj Gori, kao stožera buduće Velike koalicije penzionera i invalida političkog rada i truda Crne Gore.

Ali, šalu na stranu, osnovno je pitanje – da li iko zna za šta se se uopšte borili lideri partija koje ne mogu dostići samo polovinu izbornog cenzusa? Koje ćak taj goli cenzus ne mogu proći ni u dvojnoj koaliciji sa drugim strankama!? Pa zašto tada takve stranke u Crnoj Gori uopšte postoje? Ko zna, izgleda da im je prava osnova bivstvovanja bila isključivo komercijalne prirode, a jedina svrha njihovog jadnog postojanja – da im nesmjenjivi lider dobije taj jedan nevažni poslanički mandat i nebitnu poslaničku privilegiju. Stranke koje nisu ušle u Parlament sada mogu da promjene rukovodstvo i program, ali je za njihov povratak u politiku sve to – više nego zakašnjela reakcija. Čak i u slučaju transformacije one mogu na sljedećim izborima proći samo još gore, i ništa više. Zar nije tada logično da se takve stranke ugase, pa da više ne smetaju na političkoj sceni Crne Gore? Naravno da jeste, baš kao što je jasno da se to neće desiti, jer i blistave političke olupine imaju svoju polovnjačku političku cijenu u Crnoj Gori. Ako ništa drugo, neke od njih mogu podmigivati Milu Đukanoviću da im nađe neko mjesto na sljedećim izborima, kao što su podmigivali do sada.

Očigledno je da te stranke nisu imale ideje i lidere koji će se svidjeti čak i onim najneprobirljivijim glasačima. Neke od njih su pokušale negativnom kampanjom da uvećaju biračko tijelo, ne znajući osnovnu političku istinu da se negativnom kampanjom plodotvorno stvaraju apstinenti i glasači nekih drugih partija – koje sigurno prelaze cenzus i šalju pomirljive poruke. Njihovi lideri kao da nisu znali – da je negativna kampanja siguran put za uništenje sopstvenog biračkog tijela. Zašto su tada vodili negativnu kampanju, prekrivši njenom bombastičnom snagom svoje najbolje ideje, otišli zbog nje ispod cenzusa i predali svoje glasove vladajućoj koaliciji?

Parlamentarna besmislenost opozicije

Strankama koje su ušle u Parlament ne može se zamjeriti da su izigrale glasače na ovim izborima time što nisu prešle izborni cenzus. SNP. NDS i PzP su glatko, bez ikakvih problema, ušle u poslaničke klupe, mada nije jasno – šta ce tamo da rade!? Jer, više od položaja statista u narednoj skupštinskoj koreografiji one ne mogu imati.

Dovoljno je napomenuti činjenicu da ove tri stranke, poslije par decenija tumaranja, nemaju svoj opozicioni TV medij, da se nisu uspjele koaliciono ujediniti za ove izbore – pa da se izvuče zaključak da je smisao njihovog postojanja, takođe, krajnje problematičnog karaktera. Kome su one, i zašto, tada potrebne? Nema sumnje, opoziciono orjentisanim građanima Crne Gore takve stranke teško da mogu biti od koristi, jer se od njih ne može očekivati životno potrebna promjena vlasti.

Tim strankama su sada krivi neki mediji i nesporno negativna kampanja drugih stranaka, umjesto da konstatuju da su glavni krivci za teški poraz od vladajuće koalicije upravo njihove loše koncepcije i netalentovani izborni štabovi. Da su imali svoje medije, neku originalnost u javnim nastupima i visprene političare koji znaju kako se treba boriti protiv negativne kampanje – njihov bi rezultat sigurno bio mnogo bolji. Zbilja, da li profesionalni opozicioni političari u Crnoj Gori znaju – kako se treba boriti protiv negativne kampanje? Ako to ne znaju – šta tada rade u politici!? Za početak, neka pogledaju kako to rade Berluskoni ili Žirinovski, i mnoge stvari će im postati jasnije. Pravo je uživanje posmatrati kako se Vladimir Volfović bori protiv negativne kampanje, kako nosioca negativne kampanje u direktnom duelu ostavlja bez perja, izlazeći iz bitke kao neprikosnoveni superheroj, kome aplaudiraju čak i ljuti politički protivnici.

Gdje je narod u ovoj priči?

Izgleda da građani Crne Gore u svoj ovoj političkoj priči uopšte ne figurišu u bilo kakvom obliku. Jednako su ih preveslali svi koji su učestvovali u zadnjoj izbornoj papazjaniji, doduše, na razne načine. A narod je samo želio da mu opozicija priušti promjenu duha prostora, koji je ustajao dvadesetogodišnjom vladavinom istih lica.

Moguće je da bi se isti rezultat desio i da se opozicija ujedinila, jer je i na ovim izborima opet poklekla infrastruktura glavnih opozicionih stranaka na mjestima kontrole glasanja. Dovoljno je samo reći da se na izbornim mjestima u Nikšiću rezultat pobjedničke vladajuće koalicije kretao u rasponu od 21,43 do 86,67 odsto!? Da li su u jednom te istom gradu uopšte mogući ovako različiti rezultati bez poznatih metodologija vještačkih uticaja hajdučko-uskočkog tipa? Opozicija tvrdi da je sve bilo regularno. Nenormalni izborni rezultati na osnovnim izbornim jedinicama pokazuju suprotno. Ko laže – koza ili rog? Dakle, oronuloj opoziciji, osim svih ostalih nedostataka, dodatno fali profesionalna infrastruktura. Pa dobro, šta su tada radili ove dvije posljednje decenije, kad nemaju infrastrukturu, medije, koncepcije, ideje, efektne lidere,…?

Svojevremeno sam, prije dvadesetak godina u Sarajevu, nadahnuto i vatreno pričao jednom profesoru Filozofskog fakulteta o značaju demokratije, koja donosi mogućnost da se mijenja vlast, kao i predsjednici stranaka koji se ne pokažu dovoljno sposobnim. On me je kratko upitao: "A ko će da ih mijenja, mladi moj gospodine"? "Kako ko profesore!? Narod će da ih mijenja!" – odgovorio sam mu odlučno, prilično začuđen pitanjem. A on mi je blago rekao: "Ali, mladi moj gospodine, narod ne postoji!" To što sam ostao bez teksta, shvatajući da mi profesor, koji je doktorirao na djelima Dostojevskog, šalje neobično važnu informaciju – nije bio najvažniji momenat, koliko je bilo bitno to što me je svojom porukom u magnovenju reprogramirao. I natjerao da stvari uvijek posmatram i sa one druge obale rijeke, sa koje se uvijek vide čuda nad čudima. Baš kao i na ovim izborima, gdje je vlast opet izabrala sebe, a opozicija levitirala u svakidašnjim iluzijama, ne figurišući, baš kao i narod, u bilo kakvom kakvom obliku.